Suze i smijeh
I ponekad nema ništa bolje od dobrog bluesa
Blues mi dobro stoji čini se...
A uz dobar blues idu i dobre suze
Nekako nas poučavaju da suze treba izbjegavati, što više to bolje
No one su iscjeljenje, lijek i sloboda
Od onih koje klize u tišini jer..podsjetilo nas je, dirnulo, preplavilo, ispunilo...
Preko onih teških od koje se grči i trese čitavo tijelo, svaki mišić, svaka kost...ništa ne ostaje netaknuto..
Krik i vrisak, izmicanje tla, gubitak..
Postoje i one divne suze..
One mistične kapi izazvane čistim izvornim ushitom, neopisivom srećom
Kada u rukama držite tek rođeno dijete i ne postoji ništa više..ništa...
Ne postoje dostojne riječi, ne postoji opisivost..samo sjaj
Jedinstven trenutak, neponovljiv, neizrečen a tako izrečen..
Ljubav...
Gubitak, tuga, bol, ushit, radost, ljubav..isprepleteni u istoj materiji
Povezani istom tekućinom od koje je satkan život
Tekućini sa okusom soli, onoj koja tješi, liječi, olakšava
Onoj koja trese, reže, gori, baca na koljena, moli, prašta, ljuti se
Psuje, ubija, zanosi se, stavlja točku, postavlja stotinu pitanja, pronalazi odgovore, ne pronalazi ih...
Ostavlja bez daha, smiruje, pati, lomi nokte, razbija koljena, guši, boli, grebe, peče...
Postoje neki dani kada su naš stalni pratitelj i njihov izvor je nepresušan
Postoje i oni kada ih nema...kao da smo ih isplakali i nema više niti jedne
I oni dani..kada se pojavi dugo očekivana kap
Osjetimo ih na trepavicama, klize licem ..
Trenutak kada znam da sam živa
I da čeznem i jesam..prisutna...
Trenutak kada osmijeh i suze izmjenjujući se pričaju svoju priču
Priču o mnogima koje sam znala ..
Još ih ponekad osjećam između sna i jave
Na granicama horizonta koji se pomiču u nekim sjetnim sumracima
Pitam se....gdje su?
O nekima koji su tu..
Čujem njihov dah kada spavaju
Ispisujem njihove stihove u stotinu boja
Dva para očiju sa čitavim svemirom u sebi
Volim te suze kada ih gledam jer sam presretna što postoje
O onima za koje znam da će doći i dovesti me u ono stanje između suza i smijeha
Jer..život zaista jest...
Beskonačni vrtlog suza i smijeha
Možda je bitna količina suza
Ali smijeh je ono što zbrajam
16.05.2012. u 16:57 | 8 Komentara | Print | # | ^
Ponekad...
Ponekad treba oprostiti da nađemo spas
Ponekad moramo pasti duboko ispod tla da bi se odrazili putem neba
Zamotati se u bijelo da nađemo boje
Koračati hitro da bi sustigli tišinu
Lucidno sanjati svakim danom
Ponekad se treba ogoliti do kosti da prekinemo strah
I mirovati da se stiša oluja duše
Ponekad je glas Mjeseca najveća propovijed
A dah zore oslobođenje
Ponekad treba zatvoriti mnoga vrata
Zaključati ih lokotom i baciti svaki ključ
Sloboda je koračati sa svojom sjenom
Sloboda je osmjehivati se odrazu u vodi
Ponekad moram dodirivati prošlost da nađem zaboravljeni djelić
Ponekad me vuče prema gore i tlo me ne drži
Pete i prsti postaju lako lebdeći
Koljena drhteća
Snježnoplavi blues je sve slađi
Ramena i ruke podižu se i postaju nemir..
15.05.2012. u 19:40 | 9 Komentara | Print | # | ^
Skok prema oblaku
..." Mama... kupi mi trampolin. Ja bi skakala.."..rekla mi je
Postoje neki koji moraju skakati
I to rade svim mogućim sredstvima
Tlo ih baš ne drži , pogled im je uvijek negdje gore
Kao da su ovdje samo privremeno i čekaju...
Onaj skok koji će ih vratiti kući...gore
Neki više dišu zvijezdama nego plućima, imaju oblake u pogledu
Govore mjesečevim jezikom
Sunce ih nekako razumije
Spavaju s rosom na trepavicama
Neki svijetleći fluidi su oko njih
I lebde prisutni istovremeno i ovdje i negdje..
Ali njihov duh leti...nekim drugim dimenzijama
I moraju..jednostavno moraju..skakati do zadnjeg daha
Nemir im šapće..danima..i noćima
Mjesec im priča priče
I znaš...možda ti neću kupiti trampolin ali znam da ćeš skakati...
Svim mogućim sredstvima i tehnikama skakanja
Do neba i preko
I znam da ćeš gledati gore...prema oblaku
Jer ti to i jesi..oblak nebesko plavih očiju
10.05.2012. u 23:04 | 8 Komentara | Print | # | ^
Između Sunca i Mjeseca
Hodala sam dugo da dođem do mjesta gdje ću biti između Sunca i Mjeseca.
Tamo su stabla pjevala svoju pjesmu i mirisalo je po pomirenosti.
Ispred mene zalazeće Sunce.
Mjesecu sam okrenula leđa.
Mada sam ga trebala više nego sunčev sjaj.
Mjesec je odraz, sjena, nastavak..
Mjesec su one tri točke koje vode dalje
Puni krug, sjajan, veći nego ikada..
Onaj o kojemu se pričalo i koji me opčinio svojom ljepotom
A ja sam bila između i čekala..trenutak
Trebala sam i žudila već dugo za tim nekim djelićem, komadićem..
Onim kojeg ne mogu uloviti, koji mi uvijek nekako pobjegne, uzmiče, bježi kada sam tako blizu..
Vjetar je divljao kao da će mi ga donijeti i staviti u ruke..
Malo dalje ljudi su trčali
Oni koji paze na liniju..
Ja pazim na količinu sunčevog i mjesečevog daha u kosi
I na vjetar u duhu koji me tjera i ne da mi da stanem i pokleknem
I došlo mi je da potrčim
I da skočim jako
Kao dijete koje misli da će doseći nebo samo ako dovoljno podigne ruke
Da se odrazim toliko snažno i hrabro pa ću ga stići i dohvatiti
Jer znam...tu je
Na tankoj liniji između Sunca i Mjeseca
Možda je potreban samo korak ili dva, jaka želja, pomalo neustrašivog ludila...
Drveće me grlilo...
Sunca više nije bilo
A ja sam zadivljeno gledala u Mjesec
Bio je ogledalo, sjena, odraz, smiraj, čežnja, krhkost, snaga
I ne...nisam našla onaj komadić slagalice za kojim trčim
Ali sam obukla mjesečevu haljinu
I zataknula sunčev odsjaj u kosu
Pronašla sam svoje tri točke koje sam izgubila negdje putem
A onaj djelić..
Znam da će mi doći...
Na onoj skliskoj liniji između Sunca i Mjeseca...
05.05.2012. u 23:29 | 10 Komentara | Print | # | ^
Konačnost
Uvijek sam voljela upitnike
Oni traže nastavak..odgovore koji vode prema još brojnijim pitanjima
Uskličnik je kraj, dovršenost, konačnost
Zaljubljena sam u tri točke jer one pletu mrežu prema dalje
One su slatka neizvjesnost, nedorečenost, neizrečenost koja govori mnogo
I ide dalje..ima svoj put
I kao..nastavlja se...
Točka je kraj
Ona je rez, prekid, ona je "nikada više"
Kraj ljubavi, prijateljstva, misli o nekome, energije koja povezuje
Tri točke su njena suprotnost
Ona je "čujemo se..." "grlim te..." "mislim te..."
A onda sam morala naučiti o konačnosti
Dovršenosti i kraju koji je kraj
Rez za rezom, kraj za krajem, točka na točku
Puno uskličnika, previše konačnosti pod kožom
Previše mirisa odlazaka u kosi
Previše stihova koji su zauvijek dovršeni
Ipak...upitnici su ostali...
Kada je kraj zaista kraj jer je svaki kraj ujedno i početak
Koja je ta tanka linija koja čini kraj krajem?
Da li se trebam zadovoljiti točkom i ne pitati se?
I dalje upitna stavljam točku na upitnik, uskličnik na tri točke
Mijenjam lice iz "ti" u "on"..množinu za jedninu
Mijenjam sadašnjost za prošlost
Neke priče nestanu kao da nikada nisu niti postojale
Mada ostave trag
Neke počnu i prestaju gotovo istodobno
Neke traju mada nisu trebala potrajati
Neke će doći...možda neprimjetno
Vještina je trajati...vještina je prepoznati...
Vještina je pričati priču...
30.04.2012. u 22:38 | 7 Komentara | Print | # | ^
35
Blogerski tjedan poklopio se sa mojim tridesetipetim...
Dvije godine bloganja predstavlja mi lijepo iskustvo
Sretna sam što sam tu...
Osjećam se nekako na prekretnici
Dosta toga je iza mene a želim jako puno ispred
Mudrima nas ne čine godine već sve što smo uspjeli naučiti iz iskustva
Koliko smo uspjeli doći do srži, do sebe, do svega što jesmo
Da li smo budni i koliko smo svjesni sebe, drugih, života u nama i oko nas
Prečesto uzimamo stvari i ljude kao da se podrazumijevaju same po sebi
Prečesto vidimo samo površinu, bojimo se kopati ispod
Stvari puno puta nisu onakve kakve se naizgled čine
Mislila sam da svoj mir mogu naći na nekom mirnom nestvarnom mjestu
A pronašla sam ga slušajući dah svojih kćeri dok spavaju
Kada sam tužna osluškujem svoj i onda znam da sam tu
Dišem...i jesam
Mislila sam da se ljepota treba tražiti a zapravo ju samo treba znati vidjeti
Mislila sam da postoje oni koji znaju, učitelji sa znanjem
A najbolji učitelj je iskustvo
I mi sami..
U životu ne postoje veliki trenuci
Postoje oni naizgled mali koji postaju veliki našim pogledom na njih..
Stakalce kroz koje promatramo svijet i unosimo svoje boje, svoju ljepotu, smisao
Ne postoje niti velike riječi
Smisao i veličinu im daje duša koja ih piše ili govori
Ne postoje niti velika razočaranja
Pitanje je perspektive
Ljubav je osjećaj potpunosti i cjeline sa sobom i sa životom
Čežnja je glad i želja za smislom
Tuga je nešto što moramo dotaknuti da bi poštovali radost
Suze su znak da smo živi
I neopisivo iscjeljenje
Biti prisutan u svemu i kroz sve..velika je životna radost
Biti promjenjiv znači rasti duhom, ne bojati se istraživati život
Oprostiti je najveće oslobođenje a baciti teret prošlosti je nužno da bismo krenuli dalje
Uvijek sam bila zanesena životom
Zaljubljena u ljubav i u zvijezde
Gladna oblaka i mjesečeve haljine
Tragajući za leptirima ulovila sam sebe
Sve moje metamorfoze uvijek se nastavljaju na neke druge, nove..
I mijenjaju moj svijet..
Volim ovaj naš mali blog svemir
To sastajalište duša
Klupicu gdje se smijemo i plačemo, tragamo i nalazimo..
Čitamo se i pišemo jedni druge
Ulazimo u svjetove gdje riječi vode igru i gdje se dodiruju duše
Hvala vam svima što ste dio ovog mog malog svemira
Grlim vam duše...
22.04.2012. u 09:00 | 16 Komentara | Print | # | ^
U vezi sa dušom
Jednom sam napisala..
Ljubav nam je darovana...
Ne treba ju učiti, promišljati, uništavati analizama i sintezama, tražiti na najčudnijim mjestima lomeći ju..kao takvu
Ne treba obići svijet i pročitati stotine tisuća stranica, potrošiti noći pisajući o njoj, potrošiti život tražeći ju...
Sasvim jednostavnu, prirodnu, satkanu od materije života, satkanu od savršenstva koje je nekako u nama..
Oni koji mogu to vidjeti oni znaju, osjećaju..oni žive..
Žive ljubav...
Ljubav..
Riječ najčešće korištena
Za mnoge stvari koje to nisu
Osjećaj najviše tražen.
Najčešće na potpuno krivim mjestima
A najmanje tamo gdje treba
U nama je..oduvijek i zauvijek
Od nje smo satkani
Od nje je naš izvor
Ali ju izgubimo....onu čistu, nevinu, neovisnu, slobodnu i uzvišenu
Ljubav kao takvu, ljubav kao život, osjećaj koji ne znači odnos..on znači bivanje
U svemu, sa svima, kroz sve
Gubimo ju najčešće jer mislimo da ćemo ju naći u nekome, nečemu
Pa najčešće ulazimo u odnose koji su daleko od onoga što ona jest
Oni su vezanost, ovisnost, žrtva, strah...
Ili ju sumanuto tražimo u idealističko sanjarskoj slici svijeta
Jer su nam rekli, pričali nam o tome da je ona povezanost duša,naći potpunost u nekome
Pa kad taj netko ode što smo onda?
Osakaćeni, nepotpuni, amputirane duše..
Slika koja nije smislena..
Onaj trenutak kada sam osjetila da sam sama sebi najbolji partner i prijatelj
Bio je trenutak oslobođenja i potpunosti
I da nema te osobe koja me mora bezuvjetno, potpuno i savršeno razumjeti
Jer je potpuno dovoljno da se savršeno razumijem ja..sama sa sobom
I nema te osobe koja će me vidjeti kao što mogu vidjeti sama sebe
One koja će me slušati i govoriti mi..najiskrenije
To mi može reći samo moj glas..onaj kada sam sama sa sobom...u tišini noći
Sa drugima dijelimo ljubav samo ako smo u potpunoj prihvaćenosti i onoj pravoj prijateljskoj vezi sa samim sobom
Ako njegujemo tu ljubav, odnos sa svojom dušom..u odnosu smo sa cjelinom života
Sa materijom od koje je život sazdan
Kada osjećamo tu ljubavnost..ljubav prema sebi, životu..tek tada možemo voljeti zaista
Bez straha, želje da nam netko pripada ili mi nekome, isključivosti, ograničenja..
Duša..to smo mi...to nam je esencija..bit
Tu je skriveno sve što smo ikada bili, jesmo ili ćemo biti
Svi naši tragovi, riječi, voljenja, krugovi u kojima se vrtimo ..ponekad ne želeći izaći
Jer je tako lakše
Ali kada jednom izađemo iz krugova u kojima smo naučeni vrtjeti se, kada napravimo mali, lagani iskorak..
Naš svemir se mijenja korjenito
I više nema straha, neprestanih borbi, promišljanja i analiza
Ponekad ima tuge..ona je dio života
Ali nema osjećaja zarobljenosti...samo sloboda
I osmijeh..jer sada znam...
Da sam u vezi sa svojom dušom...
21.04.2012. u 09:00 | 9 Komentara | Print | # | ^
Običnost u revoluciji
..Mislila sam da je zanimljivo biti neobičan
a sada smo težim iskonskoj jednostavnoj običnosti..
Nedavno sam to napisala i zaista tako mislila
Nakon mnogih analiza , životnih promišljanja i traženja, izgorenih očekivanja i čekanja
Nakon svih bjegova i pronalaženja, gubljenja u prijevodu s ljudima , lomova i skupljanja krhotina, nakon stotine tisuća ispisanih riječi, voljenja, neobičnih i običnih ljubavi, čežnji, nedostajanja, otkrivanja novih svemira i dobivanja odgovora koja povlače brojna pitanja, nakon svih tih nadanja, zanosa i otrežnjenja, kao i mnogih vraćanja onom mom svemu....
Nekako poželjeh onu jednostavnu običnu životnost, životnu radost i prepuštanje. Potpunost u sebi. Bez zagađenja nepotrebnih misli, riječi, stvari. Prisutnost u svemu i sa svim.
Prihvaćanje svega što ja jesam i pomirenost sa svim svojim djelićima.
To nije predaja, daleko od toga, sasvim suprotno. To je revolucija i slavljenje života samog.
Svi mi ponekad težimo biti neobični, drugačiji, prepoznatljivi, tragamo, istražujemo,pretvaramo se, stavljamo maske, glumimo uloge i život nam postaje scena.
Dok grčevito tražimo sebe mislim da se najviše gubimo.
A život prolazi i život ide neprestano. On se dešava. On se dešava dok razmišljamo o njemu, dešava se dok ga analiziramo, dešava se dok pokušavamo zaboraviti prošlost i dok predviđamo budućnost. Proroci većinom nismo a zaborav prošlosti ne smatram dobrom opcijom.
Život se dešava dok mahnito tražimo smisao.
Neki ljudi ga traže kroz misli nekih drugih ljudi i poistovjećuju se s njihovim mislima.
Drugi ljudi proputuju svijet u nadi da će naći smisao, kao da je smisao nešto što se može naći u zrncima pijeska u pustinji ili među valovima oceana.
Neki ljudi misle da će naći svoj smisao u stotinama pročitanih knjiga ali..to je samo neki tuđi smisao.
Mnogi traže ljubav. I provedu život u traženju.
Traže ju na najraznolikijim mjestima , kroz mnoge ljude i mnoge ideje. Jer...rekli su im što ljubav jest, čitali su, učili su ih.
Pa ne nađu jer su tražili nečiju definiciju. I nečiju mjeru.
Razočaranje, pad, lom. Ipak smo ljudi i ljubav nam je potrebna.
A ona je tako blizu i na zaista najraznolikijim mjestima koja su ovdje, kraj nas, u nama.
I nema definicije i vage za nju.
I život se dešava. I prolazan je.
A kroz sva ta traženja smisla, sebe, ljubavi, istine, razumijevanja, rijetki su oni koji shvate. Da je zaista sve tako blizu ,nadohvat ruke. Ljepota je u jednostavnosti, a manje je zaista više.
A smisao je radovati se, dati biljci novi život, usrećiti nekoga, potaknuti ga, posaditi drvo, naći medij kroz koji ćemo izraziti sebe, čuti što više smijeha, oprostiti, živjeti punim plućima, nadahnuti, biti zaneseni životom a ne bojati ga se, pripadati svemu i ne pripadati nikome, ne shvaćati riječi preozbiljno,zagrliti drvo, zaista vidjeti svoju djecu, naučiti vidjeti ljepotu, biti slobodan i svoj, poštovati prirodu , naći sklad u neskladu,biti pomiren i prihvaćati, ne bojati se skočiti u nepoznato i ne mjeriti svojom mjerom.Živjeti život svakog trenutka u svakome danu. Mjeriti samo količinu smijeha.
Jednostavno biti...postojano prisutan
20.04.2012. u 07:30 | 10 Komentara | Print | # | ^
Bajka o jednom zmaju
Čekala je paraliziranog srca, uma i tijela. Rezignirano otpuhujući dim, popivši ponekad neko oštro piće s ciljem da nestane, bar na trenutak. I nestajala je. I čekala dalje. Ne videći ništa, ne osjećajući ništa, ne razmišljajući. Nije spavala niti jela puno. Život koji je ličio na puko životarenje polako joj je postajao navika. A navika se teško riješiti.
Osjećala je da je zmaj blizu. Nije se previše bojala njegovog napada. Svejedno ništa više nije bilo važno. Život joj se raspao na komadiće. Ona nije više bila osoba, samo ime i prezime na papiru, samo skup slova. Bez ičega što bi dokazivalo bilo kakav oblik života. Svaki dan je bio isti, bezličan pokušaj da se dočeka kraj.
A zmaj je imao pet glava. I bio je strašniji od bilo kakve nemani. Utvara koja u prikrajku čeka priliku za napad. Pa da onda napadne onako divlje, ubilački i da ju rastrga na komadiće.
Prva glava je bila strah. Strah koji je opasniji od bilo čega jer život u strahu i nije život. To je oblik neživota osuđen na smrt duše. Druga glava je bila tuga. Tuga koja lomi, razara, pali i ruši svaki pokušaj da se krene bilo kojom stranom dalje. Tuga koja je bol toliko jaka, krvoproliće duše gdje nema granice između sna i jave, između sunca i kiše, ona koja zarobi u kavez i ne postoji taj ključ koji bi ga mogao otključati. Treća glava je bila prošlost. Ona je najveći neprijatelj bivanja i radosti, borba između želje za zaboravom koji prašta i nemogućnosti puštanja nekoga jer je taj netko još tu. U svakoj pori, na koži , u kosi... Sjećanja kojima je robovala , sive utvare koje su je gledala sa svakog zida, svake police, iz svakog kutka koji postoji. Prokletstvo, a zapravo je samo doživljaj nečega što se dogodilo. Slika kroz kaleidoskop ljubavi, čežnje. Ovisnost za koju ne postoji lijek.
Četvrta glava bila je nemoć u izgubljenosti, potpuni gubitak svega onog što je bila. Bez daška želje da skupi krhotine, poreže se na stotinu stakalca i krene ispočetka. Želje nije bilo, gladi za životom, čak niti fatamorgane novih mogućnosti. Niti jednog jedinog odbljeska sjaja, glasa koji bi joj negdje duboko u nutrini govorio da može, želi,ima...trunke života u njoj.
Peta glava bila je ubojstvo ljubavi. Ubojstvo s predumišljajem, pomno isplaniran plan, razrađen u detalje. Plan koji misli na svaku stavku, na svaki korak u strastvenoj želji da okonča neprijatelja. Da ga izbode toliko jako da u njemu ne ostane niti trunka života. Da ga pokopa dovoljno duboko ispod zemlje i da ne ostavi trag. Niti jedan jedini materijalni dokaz da je ona ikada postojala.
A zmaj više nije čekao. Imao je dovoljno oružja, najboljeg i najučinkovitijeg. Znao je da će ju poraziti u trenu. Osmjehivao se već unaprijed trljajući ruke, naslađujući se zbog činjenice da ovaj put ima zaista slabog, krhkog i potpuno ravnodušnog protivnika nespremnog za borbu.Pjevao je svoju slavljeničku pjesmu, divljao i skakao u svojoj mahnitosti, urlao svoj pobjedonosni krik, urlik...
I napao ju je oštro bez susprezanja ne oklijevajući niti sekunde.Nije ga gledala, pokušavala je pobjeći ne trudeći se previše. No on ju je sustizao, trgao, lomio nokte, čupao kosu, vukao po tlu. I lukavo izbjegavao njen pogled. Bila je na rubu snaga, slomljena, umorna, pomalo ravnodušna, pognute glave gledajući u tlo. Iznad sebe već dugo nije podigla pogled.
Podići se na noge činilo se nemoguće. Vidjeti svoj odraz nije joj se sviđalo.Tisuće riječi, slika , izgorenih očekivanja pretvorenih u prah, misli kojih se maglovito sjećala...sve je to bilo nešto čemu se nije mogla vratiti. Nije željela niti pokušavati. Predat će se zmaju. Činilo se najboljom opcijom. Najlakšom i najjednostavnijom. Bez puno muke, napora, naprezanja i borbe. Da li je vrijedno?
Krenula je puzeći prema njemu, onome koji je slavio, ali mu ta pobjeda nije bila tako draga jer se uistinu nije trebao puno truditi. Krenula je da preda zastavu predaje, prepuštanja.
A onda je lagano korak po korak njen pogled počeo kliziti prema gore. I na svoje veliko iznenađenje ugledala je trag njegovih očiju. Mislila je da će ju pogled na njih ubiti strelovitom brzinom, ošinuti da nestane istog trena, sasjeći poput uragana. No oči su imale odraz začuđujuće smirenosti. Osmijeh u naziranju prešao joj je preko usta. Dugo nije osjetila tu kretnju. Dugo nije osjetila svoje noge čvrsto na tlu. Tada je znala da ne odustaje. I krenula je..
Tugu je rezala britvom, nožem, škarama. Strah je sasjekla gledanjem u zmajeve oči. Pogledom nade, pogledom hrabrosti i želje za življenjem. Prošlost joj se zavrtila umom i znala je da ju neće nikada zaboraviti . Znala je duboko u sebi da je ona samo učitelj, veći i moćniji od svih. Okretala se oko sebe tražeći kut, položaj sunca. Morala je vidjeti svoju sjenu da vrati svoj odraz. U ništavilu koje je bilo oko nje ugledala je vodu i potrčala za svojim odrazom. Žeđ i glad za životom pojavili su se istog trena. I magličasto strujanje flluida, neki titraj, vibracija. Bila je to njena duša. Osjetila je to. Krik i vraćanje kući. Strujanje tijelom. Lepršavo i zanosno. Uzbudljivo i ljubavno.
Ljubav je još bila tu. U svakoj njenoj vlasi kose, pori, na ramenu, u stopalima, koljenima , noktima sastruganim do krvi. U zjenicama koje više nisu bile obavijene sivilom, u glasu koji je bio opet glas.
To je bio pobjedonosni urlik. Njen urlik. A zmaj je ležao bez daha.
Beživotan. Ubila ga je želja, ubila ga je sjena, odraz. Ubila ga je njena duša.
I urlik..strastvenog voljenja života .
19.04.2012. u 08:00 | 6 Komentara | Print | # | ^
Pripadanje u nepripadanju
Dugo sam tražila svoju riječ.
Mislila sam da se tamo skriva moja esencija.
Tražila sam i svoj miris, okus, dodir, sliku...
Nekako mi se s godinama izoštravaju osjetila.
Kao da su boje jače izraženije, okusi potpuniji, mirisi preplavljuju do srži.
Zagrljaji imaju jaču toplinu, dodiri su nježniji, stvari su više opipljive
Riječi imaju svoju boju, sloboda je moći prijeći...izvan kruga naviknutosti.
Ljepota je nešto što sada znam prepoznati kroz svakodnevne naizgled banalne situacije.
Zanos životom je više životan, čežnje su jake do gorljivosti, smijeh liječi a suze zaista oslobađaju
Osjećam jaču prisutnost u svemu..
Volim zagrliti drvo . Svako ima neku svoju energiju. Baš poput ljudi.
Volim odjenuti mjesečevu haljinu i često mi se čini da je moj dom na zvijezdama.
Osjećam povezanost koja je moćnija nego ikada prije.
Da li to dolazi s godinama ili nekim životnim iskustvom , ne znam...nije niti važno.
Previše analiziramo razloge i propuštamo uživati u sadržaju
Propuštamo onaj trenutak koji se možda neće više ponoviti.
Nestat će poput praha...i neće ostaviti trag.
Sada znam i osjećam da sam pomalo u svemu. I sve je u meni.
U meni je i dodir i duh drveća kojeg sam grlila kao i dodiri svih ljudi koje sam voljela i volim.
U meni je divlji šum vjetra kao i nježna razigranost jesenjeg lišća.
Sve tople, posebne riječi koje sam čula kao i one koje su me šamarale, zadavale udarce, lomile...
I neke druge bolne koje sam čak i slučajno, ne znajući ,zadala ja.
Naučila sam da nije dobro mjeriti svojom mjerom. Sjaj je u slobodi različitosti.
Naučila sam da smo zaista jedni drugima najbolja ogledala. Samo treba vidjeti odraz.
Mislim da je život često puta igra. Treba imati dječji istraživački duh. I želju za zabavom.
Lijepo je igrati skrivača sa svojom sjenom. Često puta iznenadimo sami sebe. I izmamimo si osmijeh na lice.
Oslobađajuće je prihvatiti sve svoje...
Svijetlo, mračno, zaneseno, bolno, slobodno, lomljivo, odlučno, jako, krhko, hrabro, uplašeno...naše je...
Kreaciju tako jedinstvenu i neponovljivu
Ne pripadamo nikome i ničemu. Nitko nas ne može posjedovati niti mi ikoga.
A opet pripadamo svemu. Cjelini.
Naći svoju potpunost u tome veliki je zadatak.
Samo smo mali djelić, komadić velike slagalice života.
Kakav dio želimo biti?
